Citati

[naftali]

Zato, kada se prikazuje njihova zastava, možemo vidjeti kotač na njoj.....

[Olio]

Dođu, tako, vremena, kad pametan zaćuti, budala progovori, a fukara se obogati!

Ivo Andrić

Dodajem: takva vremena ne dolaze... ona ne prestaju...

[Anand]

Tražio sam Snagu . . . I Bog mi je dao Poteškoće koje su me osnažile.
Tražio sam Mudrost . . . I Bog mi je dao Probleme koje je trebalo riješiti.
Tražio sam Bogatstvo . . . I Bog mi je dao Mozak i Tijelo da mogu raditi.
Tražio sam Hrabrost . . . I Bog mi je dao Prepreke koje je trebalo svladati.
Tražio sam Ljubav . . . I Bog mi je dao Ljude kojima je trebalo pomoći.
Tražio sam Usluge . . . I Bog mi je dao Prilike.

Nijesam dobio ništa od onog što sam tražio...... ali dobio sam sve što mi je trebalo.
Živi život bez straha i suoči se sa preprekama i znaj da ih sve možeš savladati.

[Anand]

O DUŠI

Pogled volje je nečist i izobličen. Tek tada, kada ništa ne želimo, tek tada kada naš pogled postaje čisto posmatranje, nastupa duša-lepota. Ako posmatram šumu, koju želim da kupim, zakupim, u kojoj želim da lovim, opteretim je hipotekom, tada ne vidim šumu, već samo odnos prema svojoj volji, svojim planovima i brigama, prema svom novčaniku. Tada se ona sastoji od drveta, stara je ili mlada, zdrava ili bolesna. Ali, ako ne želim ništa od nje, gledam li ,,bez misli" u njenu zelenu dubinu, tek tada postaje šuma, priroda, rastinje, tada je lepa.

Tako je i s ljudima i njihovim licima. Čovek, koga ja sa strahom, s nadom, požudom, s namerom, sa zahtevom gledam, nije čovek, već samo mutno ogledalo moje volje. Gledam ga, svesno ili nesvesno, s puno ustezanja, s pogrešnim pitanjima: ,,Da li je pristupačan ili ponosan? Poštuje li me? Može li se prevariti? Razume li nešto o umetnosti?" S hiljadu takvih pitanja najčešće se odnosimo prema drugim ljudima, koje susrećemo, i mi važimo za poznavaoce ljudi i psihologe, ako nam pođe za rukom da razjasnimo u njihovoj pojavi, njihovom izgledu i ponašanju ono što služi našim namerama i odgovara nam. Ali, ta predstava je siromašna, i u tom načinu poznavanja duše promišljeniji su: seljak, skitnica, nadriadvokat, većina političara i učenih.

U trenutku kada volja miruje i javlja se posmatranje, čisto viđenje i predanost, sve postaje drugačije. Čovek prestaje da bude koristan ili opasan, interesantan ili dosadan, prijatan ili neobrazovan, jak ili slab. On postaje priroda, postaje lep i neobičan kao i sve ka čemu se okreće čist pogled. Jer, pogled nije istraživanje ili kritika, on nije ništa osim ljubavi. On je najviše i najpoželjnije stanje naše duše: bespožudna ljubav.

Ukoliko smo postigli to stanje, makar i na nekoliko minuta, sati ili dana ( zadržati ga zauvek u sebi bila bi potpuna duhovnost) tada ljudi izgledaju drugačije nego inače. Oni nisu više ogledala ili delići naše volje, oni ponovo postaju priroda. Lepi ili ružni, stari ili mladi, dobri ili loši, otvoreni ili zatvoreni, čvrsti ili meki, nisu više suprotnosti, nisu više mera. Svi su lepi, značajni, niko više ne može biti potcenjen, omražen ili neshvaćen.

Herman Hese

[Anand]

To je bio neobičan čovjek. A neobično je na njemu bilo samo ovo. Taj u svemu i po svemu mali čovjek, oprezan, plašljiv, sitničav i račundžija, nosio je u krvi iskru dragocjene, rijetke i moćne materije koja teži i neodoljivo goni visinama i smjelostima svake vrste, podvizima duha i tijela.

Između čovjeka i te iskre u njemu dolazilo je neprestano do nevjerovatnih nesporazuma i sukoba, tragičnih i komičnih. U tom stalnom rvanju čas je pobjeđivao sitni, obazrivi čovjek, čas iskra u njegovoj krvi, čas je on obuzdavao i skrivao nju, čas ona odvodila njega na neslućene i neželjene puteve na kojima, umirući od straha i kajanja, sam sebe nije mogao da pozna ni smio da prizna. A kad bi se desilo, što je ponajčešće i bivao slučaj, da nijedna od te dvije suprotne snage ne preovlada – on je ostajao u mjestu, ukočen, zbunjen, dvoličan, smiješan i jadan, čudak i šeprtlja, težak sebi i neprijatan drugima. I do smrti je ostao takav, čudan čovjek, pun neuhvatljivih protivrječnosti, sposoban za neočekivane postupke.

A jednog dana mali je čovjek umro, otpao kao sitna ljuska koja trune i nestaje, a ona neuništiva moćna iskra iz njega krenula je živa dalje, novim putevima u nepoznatom pravcu.

Ivo Andrić – Znakovi pored puta

[Anand]

Šta tvoja tuga čini dok ti spavaš? Budna je i čeka. A kad izgubi strpljenje, ona te budi.

Ivo Andrić

[Anand]

KOLAČIĆI OD BLATA

Poznata je ona basna o lisici koja je zvala prijatelje u goste, pa umesila kolačiće od blata i motala ih u čokoladu i šećer. Što su gosti mogli, nego - da se najedu zemlje iz pristojnosti.

Kad god privirim u neki disko-klub, ja se setim te basne. Isti su to kolačići, ista je to gozba, samo što ovde gosti jedu zemlju od srca, kao da nikad ništa bolje u kulturi nisu videli.

Nije važno što će neko ostati sluhom feleričan. Nije važno što će neko ostati zaglupljen, jer ništa drugo ne radi, nego kao papagaj ponavlja onih dvadesetak hitova i to mu je celo obrazovanje. Nije važno što nam sportski tereni zvrje prazni, kad se ta ista omladina još kako dobro giba u zagušljivim prostorijama gde se dim može seći nožem i mazati kao puter. Nije važno što na koncertu, na izložbi slika, u teatru, mlade jedva možeš da izbrojiš na prste obe ruke...

Pa, dobro, a šta je onda važno, drugovi?

- Baš je odvratan dan - veli mi juče jedna učenica od sedamnaest godina, u kući njenog oca, za stolom njenog oca, dok njen otac i ja govorimo o Velaskezu i Čičikovu, Gariju Kuperu i Fokneru, Fišeru i Lunohodu, urbanističkom planu Limana III i debaklu OFK Beograda.

Ceo svet su za nju španska sela. Sedi i švaće gumu, ponekad napravi neki mehur koji prasne, pa onda opet žvaće i kunja.

- Baš je odvratan dan - kaže - kad nema disko-kluba.

A meni dođe, sramota me da kažem, dođe mi da je opalim šakom preko usta, da joj isteram tu gumu na uši. Eto, baš mi tako gadno nešto dođe u dušu i sam drhtim.

Otac sleže ramenima.

- Nije mi žao što ide u disko-klub - veli - ali mi krivo, brate, što je samo to interesuje. I ništa više...
- Ko je to Ajzenštajn? - upitao sam je.
- Fizičar. Tamo neka teorija. Mi smo učili da se zove Ajnštajn. Dobar štos, zar ne?

Štos ili ne, tek stvarno se pitam ima li i drugih vrsta zabave? Bežanje u površnost je trenutno najlakši način da se preživi mladost. Onda dolaze godine preispitivanja. I mnogima savršeno nije jasno kako ih je to i zašto život zaobišao.

Pišem ovo sa malo tuge posle prekjučerašnjeg obilaska dva disko-kluba. Nisam mogao da sažvaćem kolačiće od blata, čak ni iz pristojnosti, a kamo li oduševljeno, od srca.

Đavo me zna - valjda pripadam onima koji su drukčije gladni.

Mika Antić

[Anand]

Bilo da život ima smisla ili ne, na nama je da mu damo smisao. U rukama nadahnutih umjetnika bezvrijedna glina se pretvara u neprocjenjivo remek-djelo umjetnosti. Zašto mi ne bismo isto tako pokušali da načinimo nešto vrijedno pažnje od obične gline naših života, umjesto jadikovanja nad njegovom bezvrijednošću? Naš život i svijet u kome živimo imaju toliko smisla koliko mi odaberemo da im damo.

L. A. Govonda – Tibetanska mistika

[Anand]

...U životu, dragi moj prijatelju, nije riječ o tome da osvojite što je moguće veći broj žena, jer je to samo spoljašnji uspjeh. Riječ je, prije svega, o tome da njegujete sopstvene visoke zahtjeve, jer se u njima ogleda mjera vaše lične vrijednosti. Zapamtite, dragi prijatelju, da pravi ribar vraća sitne ribice u vodu...

Milan Kundera - Smiješne ljubavi

[lucero]

O DUŠI


U trenutku kada volja miruje i javlja se posmatranje, čisto viđenje i predanost, sve postaje drugačije. Čovek prestaje da bude koristan ili opasan, interesantan ili dosadan, prijatan ili neobrazovan, jak ili slab. On postaje priroda, postaje lep i neobičan kao i sve ka čemu se okreće čist pogled. Jer, pogled nije istraživanje ili kritika, on nije ništa osim ljubavi. On je najviše i najpoželjnije stanje naše duše: bespožudna ljubav.

Ukoliko smo postigli to stanje, makar i na nekoliko minuta, sati ili dana ( zadržati ga zauvek u sebi bila bi potpuna duhovnost) tada ljudi izgledaju drugačije nego inače. Oni nisu više ogledala ili delići naše volje, oni ponovo postaju priroda. Lepi ili ružni, stari ili mladi, dobri ili loši, otvoreni ili zatvoreni, čvrsti ili meki, nisu više suprotnosti, nisu više mera. Svi su lepi, značajni, niko više ne može biti potcenjen, omražen ili neshvaćen.

Herman Hese

Prije sam ljude i svijet u startu promatrala iz perspektive koja je bila mjera,moja mjera nečega.Pa su tako bili lijepi,ružni,debeli,mršavi,antipatični,simpatični,dobri,zli i tko zna kakvi sve ne.

Sada...sada već znam kakav je to osjećaj sloboda od prosudbe,imenovanja,karakterizacije,ljubomore i ostalih imputa ega,i u toj sam slobodi sve češće,i sve mi je slađa i milija,i sve češće ego sam,bez da ga trebam opomenuti,ustupa mjesto toj slobodi i radosti viđenja i prihvaćanja stvarne ljepote u ljudima.

Pa umjesto nekadašnjeg "...ima ljepšu kosu od mene.Ali te štikle,mislim,pa baš i nisu za šetnju.Ko da je na modnoj pisti...",pomislim "Kakva prekrasna kosa,najrađe bih joj to rekla! Prekrasno!" i uživam u toj divoti.

[Anand]

Prije sam ljude i svijet u startu promatrala iz perspektive koja je bila mjera,moja mjera nečega.Pa su tako bili lijepi,ružni,debeli,mršavi,antipatični,simpatični,dobri,zli i tko zna kakvi sve ne.

Sada...sada već znam kakav je to osjećaj sloboda od prosudbe,imenovanja,karakterizacije,ljubomore i ostalih imputa ega,i u toj sam slobodi sve češće,i sve mi je slađa i milija,i sve češće ego sam,bez da ga trebam opomenuti,ustupa mjesto toj slobodi i radosti viđenja i prihvaćanja stvarne ljepote u ljudima.

Pa umjesto nekadašnjeg "...ima ljepšu kosu od mene.Ali te štikle,mislim,pa baš i nisu za šetnju.Ko da je na modnoj pisti...",pomislim "Kakva prekrasna kosa,najrađe bih joj to rekla! Prekrasno!" i uživam u toj divoti.

Spoljni svijet je projekcija našeg unutrašnjeg. I sada su ljudi i svijet isti kao što su bili ranije, samo što ih sada posmatraš iz drugačije perspektive - ti si se promijenila, ne oni. Otkrivanjem unutrašnje ljepote automatski ljepotu nalazimo i u drugima.

[LIK]

Spoljni svijet je projekcija našeg unutrašnjeg. I sada su ljudi i svijet isti kao što su bili ranije, samo što ih sada posmatraš iz drugačije perspektive - ti si se promijenila, ne oni. Otkrivanjem unutrašnje ljepote automatski ljepotu nalazimo i u drugima.

Prilikom vlastitih promjena bilo pozitivnih bilo negativnih mijenjamo i okolinu oko sebe. Oni koji se pak ne mijenjaju u našoj blizini ili odabiru drugi polaritet vrlo često izlaze iz naših života.

[Anand]

Prilikom vlastitih promjena bilo pozitivnih bilo negativnih mijenjamo i okolinu oko sebe. Oni koji se pak ne mijenjaju u našoj blizini ili odabiru drugi polaritet vrlo često izlaze iz naših života.

Ne bih rekao da mijenjamo okolinu, prije da mijenjamo odnos prema okolini. Možemo svojim vibracijama da utičemo na okolinu, ali ne da je značajnije kvalitativno mijenjamo.

[LIK]

Ne bih rekao da mijenjamo okolinu, prije da mijenjamo odnos prema okolini. Možemo svojim vibracijama da utičemo na okolinu, ali ne da je značajnije kvalitativno mijenjamo.

Mislim da nije tako pogotovo ako se radi o bližim osobama.

Naravno da možemo mijenjati samo sebe jer ako idemo mijenjati druge u njima se stvara otpor spram promjeni..
S druge strane kada ljudi u našoj okolini uoče pozitivnu promjenu na nama budu i sami zainteresirani za promjenu.

[Anand]

Mislim da nije tako pogotovo ako se radi o bližim osobama.

Naravno da možemo mijenjati samo sebe jer ako idemo mijenjati druge u njima se stvara otpor spram promjeni..
S druge strane kada ljudi u našoj okolini uoče pozitivnu promjenu na nama budu i sami zainteresirani za promjenu.

U tom smislu da. Slažem se da promjene u nama mogu biti podstrek nekome da krene sebe mijenjati. Gore sam mislio na to da sama naša promjena ne znači automatski i promjenu ljudi u našoj okolini. Mada, u nekom metafizičkom smislu, dalo bi se i o tome govoriti.