Tweet
…kruži priča po Azilu da je ovo ipak grad dobrih ljudi. Da postoji netko tko pravi kućicu u svome dvorištu. I mjesto u svome srcu. Baš za njih...
Azil, posljednje utočište za brojne nam zaboravljene i napuštene četveronožne sugrađane/ke smješteno u prigradskom naselju Nemetin, nešto više od 5km udaljenom od Osijeka. Vrijedne ruke volontera/ki i uposlenika/ca Azila nastoje uljepšati svakodnevicu našim štičenicima i štičenicama čiji se broj ne spušta ispod 180. Da gladnih usta ne bi bilo još i više program kastracije provodimo cijele godine. Antiša, Seka, Gazda, Bucka, Divljo, Ankica, Valentina, baš kao i svi ostali stanovnici/ce Azila sanjaju o danu kada će upoznati čovjeka koji je potegao do azila baš zbog njih i s kojim će zaboraviti sve one ružne uspomene i sjećanja. 150 ih je sretnika/ca u prošloj, 2010. godini dosanjalo taj san. Upitnik koji ispunjavaju potencijalni udomitelji pomaže nam pri pronalasku idealnog psa baš za njih. Da im ne moraju naši psi pričati o važnosti kastracije, svojim potrebama i pravima za buduće udomitelje osmislili smo brošuru s korisnim informacijama. Kad je svima sve jasno udomitelji potpisuju ugovor o udomljenju, a da smo stvarno spojili srodne duše (a i da nas naši psi nisu zaboravili) uvjerimo se obilaskom naših bivših štičenika/ca u njihovim novim domovima.
I dok se oni nas još tu i tamo prisjete, nas i dalje muče svakodnevni azilski problemi. Suživot s dvjestotinjak pasa nije nimalo lak- treba počistiti tih dvije tisuće kvadrata (nekad se čini i kao tri), oprati svakome zdjelicu, promijeniti vodu i skuhati ručak za dvjesto gladnih usta. I nije to sve. Uvijek ima onih bolesnih kojima je potrebna dodatna njega, nađe se nerijetko i neka ograda za pokrpat, rupa za zatrpat, a i nema tog koji će proći dvorištem a da ne zastane i razmijeni koju s domaćinom, barem o vremenu, pa tako dvjesto puta. Al nije ni to sve. Imamo mi velike planove. Trenutno smo u fazi registracije skloništa, a kriterijima Pravilnika o skloništima teško je udovoljiti- grade se novi boksevi, adaptira se postojeća infrastruktura, kanalizacija je u planu, a još brdo posla nas očekuje. Nekad se i sami sebi čudimo kako nam to uspijeva sa sredstvima koje Grad izdvaja za Azil- precizno 8.333kn mjesečno. Ostalo je dobra volja sugrađana/ki i sposobnost predanih aktivista/ica da iz ničega naprave nešto. Nadamo se i boljim danima, i ne samo da se nadamo nego na tome i radimo. I nema ljepšega nego biti dijelom te priče i doći kući umoran iz azila znajući da si nekome uljepšao dan. Dođi i uvjeri se sam/a.
Azil, posljednje utočište za brojne nam zaboravljene i napuštene četveronožne sugrađane/ke smješteno u prigradskom naselju Nemetin, nešto više od 5km udaljenom od Osijeka. Vrijedne ruke volontera/ki i uposlenika/ca Azila nastoje uljepšati svakodnevicu našim štičenicima i štičenicama čiji se broj ne spušta ispod 180. Da gladnih usta ne bi bilo još i više program kastracije provodimo cijele godine. Antiša, Seka, Gazda, Bucka, Divljo, Ankica, Valentina, baš kao i svi ostali stanovnici/ce Azila sanjaju o danu kada će upoznati čovjeka koji je potegao do azila baš zbog njih i s kojim će zaboraviti sve one ružne uspomene i sjećanja. 150 ih je sretnika/ca u prošloj, 2010. godini dosanjalo taj san. Upitnik koji ispunjavaju potencijalni udomitelji pomaže nam pri pronalasku idealnog psa baš za njih. Da im ne moraju naši psi pričati o važnosti kastracije, svojim potrebama i pravima za buduće udomitelje osmislili smo brošuru s korisnim informacijama. Kad je svima sve jasno udomitelji potpisuju ugovor o udomljenju, a da smo stvarno spojili srodne duše (a i da nas naši psi nisu zaboravili) uvjerimo se obilaskom naših bivših štičenika/ca u njihovim novim domovima.
I dok se oni nas još tu i tamo prisjete, nas i dalje muče svakodnevni azilski problemi. Suživot s dvjestotinjak pasa nije nimalo lak- treba počistiti tih dvije tisuće kvadrata (nekad se čini i kao tri), oprati svakome zdjelicu, promijeniti vodu i skuhati ručak za dvjesto gladnih usta. I nije to sve. Uvijek ima onih bolesnih kojima je potrebna dodatna njega, nađe se nerijetko i neka ograda za pokrpat, rupa za zatrpat, a i nema tog koji će proći dvorištem a da ne zastane i razmijeni koju s domaćinom, barem o vremenu, pa tako dvjesto puta. Al nije ni to sve. Imamo mi velike planove. Trenutno smo u fazi registracije skloništa, a kriterijima Pravilnika o skloništima teško je udovoljiti- grade se novi boksevi, adaptira se postojeća infrastruktura, kanalizacija je u planu, a još brdo posla nas očekuje. Nekad se i sami sebi čudimo kako nam to uspijeva sa sredstvima koje Grad izdvaja za Azil- precizno 8.333kn mjesečno. Ostalo je dobra volja sugrađana/ki i sposobnost predanih aktivista/ica da iz ničega naprave nešto. Nadamo se i boljim danima, i ne samo da se nadamo nego na tome i radimo. I nema ljepšega nego biti dijelom te priče i doći kući umoran iz azila znajući da si nekome uljepšao dan. Dođi i uvjeri se sam/a.
Comment