Stihovi po mom ukusu

[naftali]

MAŠTA POVODOM OČIJU


Svaki ostavlja znakove na putu,
ne samo trag koraka i stopu nogu,
nego i kretnju ruku napregnutu,
maglovitu u prolaznom slogu:
svi se kreću i mijenjaju u bogu.

Lica su ljudi možda zagonetna slova.
Lica su valjda izraz izgubljenih snova.
Moje dnevno štivo čitanka je glava.

Nego me oko glavno užasava.
Ima u oku zapisanih mašta,
il mi u oko prenosimo svašta?
Ono crno iz dubina kroza nj biva jasno.
Ko će smjeti reći da je oko časno?

Sanjao sam jutros san o dvije žene:
to su dvije duše kroz dvije razne zjene,
jedna gleda bistro, a druga kroz mrene.
Koja od njih može da me strasno krene?
Oči pune magle očaraše mene.

Nekada me takav strah očiju hvata,
strah pečata, ili strah pergamenata:
što to čudno, mračno u očima piše?
To sam znao jednom. Ne sjećam se više,
i evo se bojim da će luč donijeti
onaj ko me na to iznenada sjeti.
Što me nemilosno brojne oči tlače?
Upitnici vida bole: oči znače.

Danju oči mrače. No u mraku zrače.
Najbolje su oči što nas naoblače
da po tome vedri horizonat svlače.
Vidici su slutnje u smisao sivi
i samo u tajni pravo biće živi.

Oči kažu. Oči kažu da nas boli
i kakve smo čudne duše kad smo goli.
Čemu nije ravan majstor, ni najveći,
oči, zrele oči, to će ravno reći;
plamen kojim starac u grob skori gleda
nehotice vidim već u oku čeda.

TIN UJEVIĆ

[naftali]

CJELOVITI CJELOV I TI

U maštama ću tebe loviti
trače sunca s ružičastom niti.
U etere će srce ploviti,
otvorene čaške nebo piti,
jer bez tebe biti
znači mene prepoloviti.

Moju nagu dušu neću kriti,
da bi javan bio žmarak skroviti.
Ja ću tebe blagosloviti
i molitvenom riječju osloviti.
Ja ću tebe suzom liti
i sebe smiješkom obnoviti.
Vidjeti ćeš krvav grč strahoviti.
Tvojom rosom ti ćeš mene miti.

Moje srce tvojoj biti
hiti,
ni do groba nismo siti.

Svojim dahom ti si svijet jezgroviti
kamo će se sloge boja sliti.
Ja ću tebi vijence viti,
draganjima oviti,
i tada će opet biti
u potpunoj kiti
cjeloviti
- Cjelov i Ti.

TIN UJEVIĆ

[zoricab]

Nismo se tražili .
Samo smo se našli.
A sada tako nađeni
Kao da se opet tražimo
Možda je to smisao
Ljubavi
Ta lepota neizvesnosti.
Čekanje na nedočekano
Nalazenje u beznađu
Grljenje bez zagrljaja
Prožimanje u mislima
I spoznaja da smo tu negde
Tako blizu
A tako daleko.

Nepoznati autor

[zoricab]

Kad vas ljubav pozove, pođite za njom,
Premda su staze njene tegobne i strme.
A kad vas krila njena obgrle,
Prepustite joj se,
Premda vas mač,
Skriven među perima njenim može povrediti.
A kad vam progovori, verujte joj,
Premda vam glas njen može uništiti snove,
K’o što severac opustoši vrt.
Jer, baš kao što vas kruniše,
Ljubav će vas i razapeti.
Kao što se uspinje do visina vaših i miluje vam
Grančice najtananije što trepere na suncu,
Tako će se spustiti, i do vašeg korenja
I protresti ga u njegovom prianjanju za zemlju.
Poput snoplja pšeničnog,
Sakupiće vas u naručje svoje.
Omlatiće vas, da bi vas ogolila.
Posejaće vas, da bi vas otrebila od kukolja.
Samleće vas, do beline.
Umesiće vas, dok ne postanete gipki.
A onda će vas izložiti svojoj svetoj vatri,
Tako da postanete sveti hleb
Za svetu Božiju svetkovinu.

Sve će vam to ljubav učiniti,
Ne biste li spoznali tajne svoga srca
I u spoznaji toj postali deo srca Života.

Budete li pak u strahu svome tražili
Samo ljubavni mir i zadovoljstvo,
Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju,
I odete sa gumna ljubavi,
U svet koji ne poznaje godišnja doba
Gde ćete se smejati,
Al’ ne punoćom smeha svog i plakati,
Al’ ne do poslednje suze svoje.

Ljubav ne daje ništa osim sebe
I ništa ne uzima osim sebe.
Ljubav ne poseduje,
Niti dopušta da je poseduju;
Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.

Kad volite, ne treba da kažete:
″Bog mi je u srcu″,
Već: ″Ja sam u srcu Božijem. ″
I nemojte misliti da možete
Usmeriti puteve ljubavi,
Jer ljubav, ako joj se učinite vrednima,
Usmeriće vaše puteve.

Ljubav nema drugih želja nego da se ispuni.
Ali, ako volite a morate još i da želite,
Neka vam ovo budu želje:
Da se istopite i budete kao potok razigrani
Što peva svoj milozvuk noći.
Da spoznate bol prevelike nežnosti.
Da vas rani sopstveno poimanje ljubavi;
I da krvarite drage volje i radosno.
Da se probudite u praskozorje sa srcem krilatim
I uputite zahvalnicu za još jedan dan ljubavi;
Da otplačete u poslepodnevnom času
I razmišljate o ljubavnom zanosu;
Da se s večeri vratite kući sa zahvalnošću,
A potom da usnite s molitvom za voljenog u srcu
I pesmom slavljeničkom na usnama ...

Halil Džubran

[simona]

Kad vas ljubav pozove, pođite za njom,
Premda su staze njene tegobne i strme.
A kad vas krila njena obgrle,
Prepustite joj se,
Premda vas mač,
Skriven među perima njenim može povrediti.
A kad vam progovori, verujte joj,
Premda vam glas njen može uništiti snove,
K’o što severac opustoši vrt.
Jer, baš kao što vas kruniše,
Ljubav će vas i razapeti.
Kao što se uspinje do visina vaših i miluje vam
Grančice najtananije što trepere na suncu,
Tako će se spustiti, i do vašeg korenja
I protresti ga u njegovom prianjanju za zemlju.
Poput snoplja pšeničnog,
Sakupiće vas u naručje svoje.
Omlatiće vas, da bi vas ogolila.
Posejaće vas, da bi vas otrebila od kukolja.
Samleće vas, do beline.
Umesiće vas, dok ne postanete gipki.
A onda će vas izložiti svojoj svetoj vatri,
Tako da postanete sveti hleb
Za svetu Božiju svetkovinu.

Sve će vam to ljubav učiniti,
Ne biste li spoznali tajne svoga srca
I u spoznaji toj postali deo srca Života.

Budete li pak u strahu svome tražili
Samo ljubavni mir i zadovoljstvo,
Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju,
I odete sa gumna ljubavi,
U svet koji ne poznaje godišnja doba
Gde ćete se smejati,
Al’ ne punoćom smeha svog i plakati,
Al’ ne do poslednje suze svoje.

Ljubav ne daje ništa osim sebe
I ništa ne uzima osim sebe.
Ljubav ne poseduje,
Niti dopušta da je poseduju;
Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.

Kad volite, ne treba da kažete:
″Bog mi je u srcu″,
Već: ″Ja sam u srcu Božijem. ″
I nemojte misliti da možete
Usmeriti puteve ljubavi,
Jer ljubav, ako joj se učinite vrednima,
Usmeriće vaše puteve.

Ljubav nema drugih želja nego da se ispuni.
Ali, ako volite a morate još i da želite,
Neka vam ovo budu želje:
Da se istopite i budete kao potok razigrani
Što peva svoj milozvuk noći.
Da spoznate bol prevelike nežnosti.
Da vas rani sopstveno poimanje ljubavi;
I da krvarite drage volje i radosno.
Da se probudite u praskozorje sa srcem krilatim
I uputite zahvalnicu za još jedan dan ljubavi;
Da otplačete u poslepodnevnom času
I razmišljate o ljubavnom zanosu;
Da se s večeri vratite kući sa zahvalnošću,
A potom da usnite s molitvom za voljenog u srcu
I pesmom slavljeničkom na usnama ...

Halil Džubran

Savršeno.

[Anand]

ZABORAVI

Ako me sretneš negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me,
Kao da me srećeš prvi put.
Nismo li se mi već negdje vidjeli,
Kaži…i zaboravi.

Zaboravi dane koje smo nekada zajedno…
I noći zaboravi…
Gradove kojima smo mijenjali imena,
I ucrtavali u karte samo nama dostupne…
Onaj hlad pod maslinama u našoj uvali,
uvali mirnih voda.
Otok naš i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio…

Zaboravi da si ikada rekla da me voliš,
I kako se nikada, nikada, nećemo rastati.

Treba zaboraviti naslove knjiga
Koje smo zajedno čitali,
Filmove koje smo gledali,
Hemfri Bogarta i Kazablanku,
Naročito zaboravi.

Ulicu divljih kestenova s početka Tuškanca,
I onaj naš poljubac na kiši
Za koga bi znala reći:
"Nikada neću zaboraviti".
Molim te zaboravi…

I kada ti kažem da zaboraviš,
Kažem ti to zato što te volim
Kažem ti to bez gorčine.

Otvori oči ljubavi,
Našim gradom prošli su tenkovi.
Odnijeli su sobom sve što smo bili,
Znali… imali…
Zato… Zaboravi.

Čemu sjećanja?
Pogledaj kako trešnja u tvome vrtu
Iznova cvjeta svakoga proljeća.
Nasmiješi se jutru koje dolazi,
Zagrli bjelinu novih dana
i zaboravi.

Kasno je već dragana, hoću da kažem,
zreli smo ljudi,
To jest, nismo više djeca
I znam da nije lako.

I znam da možda i boli... ali pokušaj,
Molim te, pokusaj… zaboravi!

I ako me sretneš negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me, kao da me srećeš prvi put;
Nismo li se mi već negdje vidjeli,
Kaži… i zaboravi.

Rade Šerbedžija
http://www.youtube.com/watch?v=Ca86xJQrYyY

[Anand]

FISHARMONIKA

Slika moje duše nema kronike.
Krajolik misli, to je zvuk harmonike.
Šišmiš je u kraju ko mrena na očima.
Gdje se sanja počinje? gdje se dočima?
Zemlji rastu kose. Taj je mjesec kopija
s neke razglednice stare što me opija.
Mi smo išli putem. Put je bio dug.
Kasno opazismo da je taj put krug.
Po danu mjesec na nas svoju slutnju sipa.
Divlji kesten cvjeta i miriše lipa.
U nama plamen skitni strasnika.
Noć nam šalje ćuka, svoga glasnika.
I sve noću biva puno svete strave.
Šešir nam se diže sam vrh budne glave.
Nas će obuzeti gorostasna šuma,
izrasti će lišće čak i povrh uma.
Je li usna zbori ili nebo svira?
Gostiona uz put sjedište je mira.
Iistinskomu biću mi smo prešli među.
žarki pelud s cvijeta pao nam na vjeđu.
Noćas će se jasno složiti zvonici:
Aleluja, srećo, ustaju bonici.
Nama opet služe neumorne noge
do nade na zemlji i svjetlosti mnoge.
Tim krajem sutona što sanja o zori
šiknuti će noćas blijedi reflektori.
Kriknuti će ptice: gori šuma, gori.
A kad mlaz svjetlosti pane povrh pjesme,
probudit će lugom pozaspale česme
i presahla vrela i umorne rijeke
kojim vjetar nosi sve jeke daleke.
Eto, zbori zemlja; eto šuma plače:
kad krčma na drumu dočeka svirače.
I ta svirka naše razgovore priječi,
I ti sneni zvuci jesu naše riječi.

Nužno, netko fali, kad nas pjesma smami.
Gledamo se blijedi. Falimo mi sami.

Tin Ujević

[simona]

Nevinost

Danju je budno skriva obično odijelo.
Ono se tako skromno do koljena širi.
Ljudi joj vide samo lice bijelo
I ruku, što čedno iz rukava viri.

Noću, kad sa nje pane haljina svjetloplava
I spusti se niz vrata malog stana,
Nevinost joj se kroz bijelo ocrtava.
I postelja bude od nje obasjana.

U snu, kad sa nje sklizi pokrivač bjeličasti.
Trnu se zvijezde da sakriju čari njenog lika.
Tad joj se oko postelje nadviruju sablasti.
To su grješne želje noćnih prolaznika.

Među njima se sija samo jedna sjena:
Nemirna moja duša, tužna lutalica.
Ona nečujno doleti do kreveta njena.
I tiho je pokrije, spuštenih trepavica.

Nikola Šop

[Anand]

KO JE PESNIK

Ko je pesnik tom je neizbežno
Da zbog pravde u životu seje,
Ožiljke po svojoj kože nežnoj,
Svojom krvlju tuđe duše greje.

Ko je pesnik, nesputanost voli,
O njoj peva, da je upoznamo.
Slavuj peva, al njega ne boli
Jednu pesmu on cvrkuće samo.

Kanarinka – jadna zvečka, uči
Tuđu pesmu, tuđi glas ponavlja.
Svetu treba da kroz njega zvuči
Svojska pesma, ma bila i žablja.

Muhamed je lukav u Koranu
Kada vino zabranjuje svima,
Zato pesnik leči pićem ranu,
Vino pije on pred mučenjima.

Kada pesnik svojoj dragoj ode,
A ložnicu s drugim deli draga,
Da joj nožem srce ne probode
Životvorna tečnost spasava ga.

Ali kad mu od gneva se smrkne,
On do kuće tada zviždi besno:
„Pa, šta, neka ko skitnica crknem,
Mi već na to naviknuti jesmo“.

Sergej Jesenjin

[naftali]

ŠTO ĆE MENI


Što će meni vaše prstenje i draži,
I sva stara, drevna navorana svila,
I sve kuće vaše baroknoga stila,
Kad nemate mira, što mi duša traži.

Što će meni vaše mirisave kose,
Vaze i klaviri i blistave sale,
Kad su duše ,duše tako nisko pale,
I ulicom tek ih mala djeca nose.

Što će meni vaše čekanje i tijelo,
Ili koje čudo, što još ima doći,
Sve će ,sve će ovo neosjetno proći,
Al´ nas nikog neće mimoić´ opijelo.


Đuro Sudeta

[naftali]

RIJEČI


Pusti me da odem..............tamo gdje sam nevidljiva, neznatna i mala.
Kad udahnem k sebi, vidjet ćeš da sam ona ista, ali hrabra...za sve ono što propustih do sada.
Voljela sam noći koje vrvješe od riječi, a nijedna lepršava...
Tako otkrih ljepotu i strahotu života.
Danas, plamtim.Noć ili dan...sasvim svejedno.
Nada......


by Naftali

[naftali]

Život hrvatskog intelektualca



....otužan je kao noć pred kojom strepi smrtni bolesnik. Nada se svanuću, ali mreža zla isprepletena mu je oko vrata.Leži u osami doma, sretan što ga još uvijek ima...
Kada bi pokušao i šiknuti koju riječ iz grudiju svojih, svi bi okrenuli glavu. "Kristalna kocka vedrine" kojoj smo se nekoć nadali, razbijena je čepom od pjenušca da bi jednim praskom nestala sva čežnja napretka!Jadan li si, hrvatski čovječe.....i ti koji praviš kašu, i ti koji si skašen...a i ti koji plačeš nad zakonitom nepravdom. Evo ti sedativ...otvori oči i uši, ali šuti...šuti sve do groba. Opasna su vremena.


by Naftali...........

[Anand]

NE DOZIVAM, NE ŽALIM, NE PLAČEM

Ne dozivam, ne žalim, ne plačem,
Sve će proći ko behara kad.
Suvim zlatom venjenja označen,
Nikad više neću biti mlad.

Nećeš više treptati ko ptica,
Srce ludo, oprljeno mrazom.
Ni zemlja me brezinoga cica
Bosog neće namamiti stazom.

Duše skitnje! Sve je manje mena,
Sve mi ređe plamen usta rudi.
O, svežino moja izgubljena,
Oči bujne, preplavljene grudi.

Želje štedim ko tvrdica zlato.
Moj živote, beše li tek san?
Ko na rujnom da projurih atu
U proleće, kada sviće dan.

Lišća bakar tiho kaplje s klena.
Sve je trošno, plot u prah nam gre...
Navek nek’ je tvar blagoslovena
Koja dođe da cvate i mre.

Sergej Jesenjin

[Anand]

GAVRAN


1.

Jednom jedne strašne noći, ja zamišljah u samoći,
Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, netko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao - zakucao tiho - tiše -
"To je putnik" ja promrmljah, "koji bježi ispred kiše" ,
Samo to i ništa više.

2.

Ah, da, još se sjećam jasno, u decembru beše kasno
Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.
Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše.
Od djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše,
Ah, nje sada nema više.

3.

Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;
Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
"Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.
Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.
Samo to je, ništa više."

4.

Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:
"Gospodine il gospođo, izvinjenje moje stiže!
Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,
Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
Da sam sanjiv jedva čuo" - Tu se vrata otvoriše -
Mrak je tamo, ništa više.

5.

Pogled mrak je prodrijet htio, čudno zastrašen sam bio,
Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;
Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,
Rečena je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše:
"Lenora" ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to i ništa više.

6.

Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
"Sigurno", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje;
Pogledat ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše -
Vjetar to je, ništa više.

7.

Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,
Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,
Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,
S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,
Sleti, sjede, ništa više.

8.

Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmija mi tužnu maštu
Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
"Nek ti kresta jadno visi", rekoh, "kukavica nisi,
Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,
Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?"
Reče Gavran: "Nikad više".

9.

Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,
Premda nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.
Ali priznat mora svako, ne događa da se lako,
Da živ čovjek gleda tako, pticu što se nad njim njiše,
Životinju ili pticu, što nad vratima se njiše
S tim imenom "Nikad više".

10.

Ali Gavran sjedeć tamo, govori riječ jednu samo,
Ko da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše.
To je sve što on mi reče - dalje krila ne pokreće,
Dok moj šapat mir presiječe: "Svi me druzi ostaviše,
Otići će i on kao nade što me ostaviše".
Tad će Gavran "Nikad više".

11.

Dok ja stajah još zatečen - odgovor bje spremno rečen.
"Nema sumnje," rekoh, "ta je riječ tek trica, ništa više
Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta,
Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pjesme sliše
U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,
Od "nikada-nikad više".

12.

Al taj stvor u crnom plaštu, još mi u smijeh goni maštu,
Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše
Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudba piše
Grakćuć stalno: "Nikad više".

13.

Sjedih tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga
Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone
I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,
Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše
O n a ne će nikad više.

14.

Zrak tad ko da gušćim stade, na me neki miris pade
Ko da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.
"Ludo", viknuh, "to su glasi, bog će posla da te spasi
Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.
Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše."
Rače Gavran: "Nikad više".

15.

"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Da li te je Satan poslo, il te bure izbaciše
Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena
U dom ovaj opsednuti, - zaklinjem te, ah, ne šuti
Reci, reci ima' l melem jada, što me izmučiše?"
Reče Gavran: "Nikad više".

16.

"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu
Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu
Lenoru, od koje me rastaviše?"
Reče Gavran: "Nikad više".

17.

"Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!" Tad ustadoh,
"U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoća draga - usne same dovršiše -
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!"
Reče Gavran: "Nikad više".

18.

I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svjetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše
Ustat neće - nikad više!

Edgar Alan Po

[Anand]

U vašem prijatelju su vaše potrebe udovoljene. On je vaše polje na kojem sijete s ljubavlju i žanjete sa zahvalnošću.

Kada vam prijatelj kazuje svoje misli, ne bojte se da mu uzvratite sa ’ne’, niti se ustežite da izgovorite ’da’.

A kada ćuti, vaše srce ne prestaje da osluškuje njegovo srce. Jer, bez riječi, u prijateljstvu, sve misli, sve želje, sva očekivanja se rađaju i dijele, s radošću kojoj se ne kliče.

Kada se rastajete od svog prijatelja, ne tugujte, jer ono što najviše volite kod njega biće još jasnije u odsustvu njegovom, kao što se gora planinaru jasnije ukazuje iz ravnice.

I neka prijateljstvo nema nijednu drugu svrhu osim da produbi duh.

Jer ljubav koja traži bilo što drugo osim razotrkrivanja sopstvenog tajanstva nije ljubav, već mreža bačena preda se: a u nju se hvataju samo jalovi.

I sačuvajte ono najbolje u sebi za prijatelja.

Ako mora da sazna za osjeku vašu, doipuštite mu da spozna i plimu.
Jer što je vaš prijatelj da biste ga tražili da prekratite vrijeme?

Tražite ga uvijek da biste s njim vrijeme proživjeli.

Jer, on će ispuniti potrebu vašu, a ne vašu prazninu.

I nek’ u blaženstvu prijateljstva bude smijeha i zajedničkih zadovoljstava.

Jer, u rosi malih stvari srce pronalazi svoje jutro i osvježenje.

Halil Džubran