Stihovi po mom ukusu

[naftali]

GANUTLJIVE OPASKE


Prerano sam se rodio za radovnušnosti zemlje.
S vijekom moje duše umrle su gatke.
Našao sam istinu po svom srcu, a to je da su slatke
i patnje, kad se u kutu mirna doma drijemlje.

Naučio sam se ljubiti stvari sitne i nevažne.
I malenkost me o bitnom čaru uči.
Ja cijenim čašu vode i pogačice ražne,
a u dnu vode sna tek me oblak muči.

Ja cijenim na zemlji dobru jednostavnost
i nejasnoću, što je sunce od jasnoće.
Moja rijeka teče strujom zaboravnost,
daleko sam od kavge, tuče, zle riječi i sve zloće.

Od mene počinje era koja još ne poče.
Biti daleko, to je moja bit, i sebe skriti
u klupku borbe, mrtvac bez grobišne ploče,
i bez potrebe, od milja, za se, na se suze liti.

Ima pod mojom kožom predragog Narcisa,
jer suviše je strastan naslijeđeni Adam.
I moja usna slasni eter sisa,
na crni usud nikad se ne jadam.

Još ću na kraju voljeti vrline
i pravi čovjek mene će da divi.
Jer gade mi se pljuvačke i sline
i shvaćam kad se prijateljski živi.

Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu.
Prekužio sam gnjev na vjerolomstvo.
Prostosrdno se čudim vandalizmu.
Ja bivam mlađi. Svijete, ja
sam tvoje potomstvo!

Tin Ujević

[simona]

Jedne noći

Te noći pisah sjedeć posve mirno,
Da ne bih majci u susjednoj sobi
Škripanjem stolca u san dirno.

A kad mi koja ustrebala knjiga,
Sasvim sam tiho išao po sagu.
U svakoj kretnji bila mi je briga
Da staričicu ne probudim dragu.

I noć je tekla spokojna i nijema.
A tad se sjetih da je više nema

Dobriša Cesarić

[simona]

Pjesma o kurtizani

U trošnom ruhu prošlih dana,
Sa kosom ispod boje sijedom,
Anita, stara kurtizana,
Prešavši raskoš ide bijedom.

Ti, što si mladost proživjela noću,
U zagrljajima bez broja,
Ritnuta si u samoću,
Između četir' zida svoja.

Prestaše davno šetnje u krznu,
I nikoga nema da te još voli,
Ali na rukama, koje ti mrznu,
Bilo je usta kao na štoli.

No dobar san ti katkad vrati
Blistave zube u te prazne desni,
Kosu ti mladošću pozlati,
Starački korak pretvori u plesni.

U zagrljaju nekom starom
Oživljuju ti trome grudi,
I, ražareno novim žarom,
Propalo srce opet bludi.

Al sutra ti je teže zurit
U prošlost, tvoje carstvo sjena;
O, kako se je teško zgurit
Na prijestolju od uspomena!

Dobriša Cesarić

[Anand]

OVE NOCI

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: «Noć je pun zvijezda
Trepere modre zvijezde u daljini.»

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova držao sam je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me je, a katkad sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči?

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.

Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.

Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita i ona nije mogla uz mene.

I to je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.

Kao da je hoće približiti, moj pogled je ište.
Moje srce je ište, a ona nije uz mene.

Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio!
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirne uho.

Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, njeno sjajno tijelo, njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako pust je zaborav.

Jer sam je u noćima kao ova držao u svom naručju,
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.

Iako je ova posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.

Pablo Neruda

[Anand]

LJUBAV

Volim te

Ne samo zbog toga što ti jesi
Nego i zbog toga što sam ja
Kad sam s tobom.

Volim te

Ne samo zbog onog
Što si učinila od sebe,
Nego i zbog toga
Što činiš od mene.

Volim te

Zbog onog dela mene
Koji ti iznosiš na videlo;

Volim te

Jer stavljaš ruku
Na moje, brigama pretrpano srce,
I prelaziš preko
Svih ludosti i slabosti
Kojima ne možeš pomoći,
A čame onde u magli,
Pa ih izvodiš
Na svetlo.
Sva ta moja predivna imovina
U koju se niko pre nije
Bio dovoljno daleko zagledao
Da je pronađe.

Volim te

Jer mi pomažeš
Da iz nabacane hrpe svog života
Izgradim
Ne krčmu,
Već hram;
Da u delima svakodnevnim
Ne slušam prekor
Već pesmu.

Volim te

Jer si učinila više
No što bi me ikoji credo
Ikada mogao
Učiniti dobrim,
Više, nego što bi me ma koji usud
Mogao usrećiti.

Bez reči,
Bez dodira,
Bez znaka.

Učinila si sve
Naprosto,
Bivajući onim što jesi.

Možda to, na kraju,
I jeste ono
Što znači – biti prijatelj.

Roj Kroft

[simona]

U svjetlosti

Već očajan i lišen moći,
Ja nisam očekivo spas.
Tada u čemernoj samoći,
Tvoj nježni začuo sam glas.
I on je bio kao zov
Na novi put, na život nov.
I ti mi ruku svoju pruži,
I ljubav nas u jedno združi.

Kako je duga bila noć
U kojoj, draga, tebe snivah!
Već mislio sam: nećeš doć.
I rekoh: ona ti je živa
u tvojoj želji, tvome snu,
al odista je nema tu.
Zemaljskim stazama ne kroči
Ta, čije divne čekaš oči.

A gledaj: nebo sija plavlje
Otkada ugledah tvoj lik.
Ljepota, snaga, svjetlo, zdravlje
Ugušiše u srcu krik.
Očima tvojim obasjani
Protiču sada moji dani.
Raskošan, rujan, vedar, žut,
Otvara jesen za nas put

Pođimo zagrljeni ,draga,
O ovaj začarani svijet;
U ljubavi je čudna snaga,
Što korak pretvara u let.
Od poljubaca, zagrljaja
Sve oko nas je puno sjaja.
Duboka sreća svuda zri,
Jer sobom nosimo je mi.

Dobriša Cesarić

[simona]

Želje

Sve se želje naglo u dušu povuku
Kada vide hladnu, neumitnu zbilju;
Povrate se natrag, ne stigavši cilju,
I žive u muku.

Samo kadšto koja u oku se javi,
Kao lijepa žena, što na tiho okno
Jedne tamne noći u noć pogleda.

Dobriša Cesarić

[simona]

Tiha Bolest

Ja nosim jednu posve tihu bolest.
Htio bih da se mogu nemicati,
Da mi uho šumi tišinu ko školjka,
I svaka boja koja me vrijeđa
Da umre iza spuštenih vjeđa.

Ležati nijem, nepomičan, ko kip
Jednoga boga, što u zemlji spava,
I ne sluti da još uvijek
- Ponad njeg -
Sunce sja i niče trava.

Dobriša Cesarić

[naftali]

Intima

Nekada sam volio sutone i noći,
do umora tužne jesenske pejsaže
i od sveg, što ljudi na tom svijetu traže,
želio sam samo život u samoći.

Nekada sam držao, da je tek veselje
onda pravo, kada ne želi se išta
jedne noći tako nestati u ništa
bez ijednog krika i bez jedne želje.

Ja tad nisam shvaćo misterij veselja
zašto Bog nam tek ga naslutiti dao
i ja nijesam htio - ne, ja nijesam znao
ne željeti ništa, da je i to želja...

Nekada sam volio sutone i noći,
do umora tužne jesenske pejsaže
i od sveg, što ljudi na tom svijetu traže,
želio sam samo život u samoći...

Đuro Sudeta

[Anand]

BOSONOGA PESMA

Ovo je pesma
za tvoja usta od višanja
i pogled crn.
Zavoli me,
kad jesen duva u pijane mehove.

Ja umem u svakom novembru
da napravim jun.
I nemam obične sreće.
I nemam obične grehove.

Moja je sreća srneća,
a grešno mi je smešno
Ako me neko čačne
u ove oči plačne,
nije to neutešno:

ja umem od suza da pravim
klikere lepe, prozračne.

Podeliću sa tobom
sva moja šašava zdravlja.
Zavoli moju senku
što se klati niz dan.

Sutra nas mogu sresti
ponori ili uzglavlja.
Ludo moja, zar ne znaš:
divno je nemati plan.

Izadji iz tog detinjstva
kao iz starih patika.
Zavoli moj osmeh, dubok
kao jezerske vode.

Evo, i ja sam se izuo.
Pod vrelim tabanima
rastapa mi se asfalt.

Budi uz mene kad odem.

Mika Antić

[Olio]

Ko smo mi...
sada u trenu, u delu svesnosti
bez moći da shvatimo trag svetla
u slobodi senke koju pratimo
trag...
uzvišeni čin sreće, bez smisla
bez očaja istrepnje... sa slobodom bez znanja o njoj
u istakanju duše, poput staroga vina...
sa čašom u ruci,
sa dušom u čaši...
ko smo mi,
zna li ko...

Iznenada...

[Anand]

JEDNO UVERENJE

Moram ti lepe večeri neke
zenice tople gledati do dna,
pa ti na kapke providne, meke,
lagano, kao milovanje sna,
spustiti usne.

Moram ti jednom u dana jatu
od mrskog dana učiniti drag,
pa ti na srce, blago kao bratu
kad bih da bola otklonim trag,
spustiti ruku.

Moram, kad jednom opazim da me
s radošću sretaš poslednji put,
uz tihu pesmu na tvoje rame,
taj tako čudno primamljivi kut,
spustiti glavu.

Tako ćeš lepih jutara nekih
pružajuć drugoj zenica dna
reći: »O, gde su oni meki,
slični milošti lakoga sna
poljupci njeni?«

Tako ćeš često u noći jatu,
kada ti život ne bude drag,
reći: »O, gde je ona kao bratu
da mi sa srca zbriše bola trag
dodirom ruke?«

Tako ćeš, posle lutanja razna
osamljen kad se vidiš prvi put,
reći: »O, gde je ona mazna,
ramena moga na osamljen kut
da spusti glavu?«

Desanka Maksimović

[naftali]

Ni smrt ih nije zaustavila u letu koji još traje...

[simona]

Prazan život

Sve ulice nas vrijeđaju
Uvijek istim licima,
A naše duše žeđaju
Za beskrajnim vidicima.

O mi smo toga presiti.
Pobjeć, pobjeći nekamo!
Mi čudo jedno čekamo,
A neće nam se desiti.

Ne kunemo se mukama,
A radosti ne dolaze;
I dani tako prolaze
Sa vječno praznim rukama.

Dobriša Cesarić

[simona]

Sam sa vatrom

U peci vatra bruji i sumori.
Ja stojim o zid naslonjen u tami.
Sad vatra i ja u sobi smo sami.

Sve jacim sumom javlja se iz peci.
I ko da znak mi daje zapucketa.
To vatra hoce nesto reci.

Ali ja vatru samo slusat umijem,
I cudnovata spopada me sjeta,
Sto njezin jezik ne razumijem.

Dobriša Cesarić